Zovem se Zita. Ali ovdje, u bolnici, svi me zovu Nulerica. Imam 13 godina i živim na šestom katu, na kojem leže djeca. Mogli bismo reći da sam maskota ove bolnice. Naime, ovdje živim već deset godina i posve se sama borim protiv raka.

Posve sama zato što mi je majka ponešto nalik na propuh, a otac… e pa otac nas je napustio kad sam imala četiri godine i kad je saznao da njegova „najdraža djevojčica“ ima leukemiju. (Ovdje smijete početi vikati: „Buuuu!“)

Ali znate što? Moj otac, kojega jedva poznajem, odjednom mi se opet pojavio u životu… Vidjet ćete što će biti potrebno da ga prihvatim!